U znanosti treba čuvati hrvatski jezik

U Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu nedavno je održana promocija knjige skupine autora pod naslovom Hrvatski znanstveni časopisi. Iskustva, gledišta, mogućnosti u izdanju Školske knjige. Knjigu je uredila Ivana Hebrang Grgić, docentica na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što je bio povod da o nekima od tema obrađenih u predstavljenoj znanstvenoj monografiji razgovaramo s njezinom urednicom.

Zašto ste se odlučili na monografiju o znanstvenim časopisima? Koja je njihova važnost u suvremenoj znanosti?

Ukratko, bez znanstvenih časopisa ne bi bilo znanosti. Proučavajući ih došla sam na ideju za ovu knjigu, okupila sam 22 znanstvenika iz raznih područja i oni su zaslužni da danas knjigu držimo u rukama. U području izdavaštva znanstvenih časopisa mnoštvo je promjena koje su povezane s razvojem znanosti i informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Otvaraju se nove mogućnosti – npr. elektronička komunikacija koja je brza, pa mogućnost objavljivanja novih formata poput trodimenzionalnih modela ili videozapisa, mogućnosti pretraživanja, povezivanja, dijeljenja... Postoje brojne prednosti, ali postoje i „zamke“ kojih nismo uvijek svjesni, a koje mogu opasno ugroziti razvoj znanosti. Recimo, golema količina informacija može biti i opasnost ako ne znamo kako te informacije vrednovati i upotrijebiti ih na ispravan način. Danas bilo tko može s nekoliko klikova mišem pokrenuti elektronički časopis, nazvati ga znanstvenim, navesti (izmišljena) imena članova uredništva pa čak i objaviti „znanstvene“ radove. Površni korisnik možda neće zapaziti prijevaru, ali znanstvenici bi trebali imati dovoljnu razinu informacijske pismenosti da znaju procijeniti je li informacija pouzdana i provjerena ili nije, a to nije uvijek lako.

Snimio Mirko Cvjetko

Koja je važnost znanstvenih časopisa u malim, perifernim, znanstvenim zajednicama poput naše?

Što se tiče hrvatske znanstvene zajednice, koja je mala ili, kako običavamo reći, periferna, ona ima specifičnosti koje nisu nužno negativne. Hrvatski je jezik „malen“ pa radovi na hrvatskom nisu vidljivi široj znanstvenoj zajednici; Hrvatska ne pripada u razvijene zemlje pa za znanost ne može izdvajati mnogo novca, a hrvatski znanstvenici često se vrlo dobro poznaju pa se čak i kod anonimnih recenzija ponekad gubi objektivnost. S druge strane, naša perifernost ima i neke dobre strane. Npr. izdavači naših časopisa uglavnom su neprofitni (sveučilišta, znanstvene udruge i sl.) pa hrvatski časopisi nisu prošli krizu koja je pogodila globalnu znanstvenu zajednicu – nije bilo podizanja cijena pretplata „u nebesa“ radi zarade izdavača, domaći izdavači uglavnom nemaju ništa protiv da njihovi časopisi budu u otvorenom pristupu. Tu je veliku ulogu odigrao portal Hrčak koji se realizira u Srcu uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Portal postoji već desetak godina, pruža punu tehničku potporu uredništvima i trenutno je na njemu dostupno oko 400 časopisa.

Koje su glavne tematske cjeline obrađene u knjizi? Možete li naznačiti bitne probleme o kojima se u njoj govori?

Prva cjelina bavi se konkretnim problemima uredničkog rada, od organizacije i recenzije do financiranja (V. Mrša, I. Grabarić Andonovski i Z. Pongrac Habdija) i uređivanja u online-sustavima (F. Pehar i Z. Velagić). Otvaraju se i novi problemi o kojima još nije mnogo napisano jer su nova područja koja ni u svijetu nisu temeljito istražena. Druga cjelina bavi se pravima, obvezama i vještinama autora. Tu je riječ o autorskom pravu (I. Gliha), informacijskoj pismenosti (S. Špiranec) i o prepoznavanju neetičkih postupaka poput plagiranja (K. Baždarić). Treća cjelina daje pregled posebnosti znanstvenih područja na primjerima nekih hrvatskih časopisa, npr. CABEQ (Ž. Kurtanjek i T. Jurina),  CCA (T. Hrenar i N. Kallay), časopisa iz područja knjižnične i informacijske znanosti (T. Aparac-Jelušić), časopisa Jezik (S. Ham) i Holon (V. Borš).

Možete li ukratko objasniti što je bibliometrija i na koji način može koristiti u procjeni kvalitete znanstvenoga časopisa?

Najjednostavnije, bibliometrija je kvantitativna metoda mjerenja kvalitete znanstvenih radova (o njoj u knjizi pišu B. Macan i J. Petrak). Ona se temelji na analizi broja citata koje, recimo, jedan časopis dobije u određenom razdoblju. Na temelju tog broja zaključuje se o kvaliteti časopisa. Postoji niz citatnih baza koje objavljuju podatke o citiranosti. Postoji i tu dosta pitanja i nedoumica je li takav način procjene kvalitete pravedan, ali unatoč tomu bibliometrijske su metode danas vrlo važne za vrednovanje znanstvenih časopisa i uredništva svih časopisa, pa tako i hrvatskih, trude se postići što bolje pokazatelje u što uglednijim citatnim bazama.

Što podrazumijeva otvoreni pristup znanstvenim časopisima?

Otvoreni pristup znači besplatnu online-dostupnost svim korisnicima, bez ograničenja (o otvorenom pristupu između ostalog piše J. Stojanovski). Ta ideja razvila se iz potrebe rješavanja krize nedostupnosti znanstvenih časopisa zbog sve viših pretplata koje su nametali komercijalni izdavači. Mogućnost elektroničkog objavljivanja činila se dobrim rješenjem problema i velik broj znanstvenika i informacijskih stručnjaka (poglavito knjižničara) ponadao se da će otvoreni pristup riješiti problem dostupnosti. Je li sve baš onako kako je bilo zamišljeno, tema je za dulju raspravu.

Kako se mogu regulirati autorska prava u svjetlu izdavaštva na internetu i sve većega broja časopisa koji postoje isključivo u elektroničkoj formi?

Novi autorskopravni problemi pojavili su se u elektroničkom izdavaštvu i u otvorenom pristupu. Ti se problemi rješavaju izmjenama u zakonima o autorskom pravu, ali i uporabom raznih licencija koje sami autori prilažu radovima dopuštajući na taj način određeni oblik korištenja djela. Znanstvenik je, kada napiše rad, jedini nositelj prava i može s radom činiti što god želi. Ali čim taj rad pošalje nekom časopisu, mora biti svjestan pravila izdavača, mora znati što se dalje događa, koja će prava zadržati, a koja ne. Isto je pri pohranjivanju radova u razne digitalne repozitorije, treba paziti što se sve može pohraniti i što se poslije smije napraviti s radom koji je tako pohranjen. Na sve to znanstvenik kao autor mora paziti, ne treba samo potpisivati i prihvaćati ugovore i pravila, treba znati što se točno potpisuje i prihvaća.

S obzirom na česte rasprave i podijeljena mišljenja o ulozi znanstvenih časopisa u različitim područjima, pogotovo u prirodnim i društveno-humanističkim znanostima, zanimali bi nas zaključci u knjizi?

Jedan od razloga zbog kojih sam krenula u uređivanje ove knjige bio je upravo taj da okupim razmišljanja znanstvenika iz različitih područja. Razna područja imaju različita pravila, ali i različitu tradiciju komuniciranja. Područja prirodnih i tehničkih znanosti i područje biomedicine uglavnom komuniciraju na engleskom jeziku. Časopisi iz tih područja, čak i domaći časopisi, objavljuju uglavnom radove na engleskom jeziku, a i razni pravilnici kojima se vrednuje znanstveni rad prednost daju časopisima na engleskom jeziku. Postoje ipak područja u kojima je ponekad iznimno važno komunicirati na hrvatskom jeziku, najčešće su to polja društvenih i humanističkih znanosti. Ako, primjerice, proučavate hrvatski jezik, ili neko specifično razdoblje hrvatske povijesti, ili ako istražujete neki društveni fenomen koji je od posebna interesa za hrvatsko društvo, bit će logično da o tome pišete na hrvatskom jeziku. Naravno da postoje i strani časopisi koje zanima takva tematika, jasno da možete i takve radove objaviti na engleskom jeziku i tako povećati vidljivost u svijetu, ali često je važno o nekim temama pisati i na hrvatskom jeziku. Osim toga, za neka područja važna je i komunikacija putem znanstvenih skupova i zbornika radova, dakle nije dobro uvijek davati prednost znanstvenim časopisima jer i zbornici radova s konferencija mogu biti kvalitetan izvor informacija. Zaključak je ove knjige da postoje komunikacijske specifičnosti različitih područja, postoje različite informacijske potrebe pa i informacijski izvori moraju pratiti te potrebe. Zaključak je da su domaći znanstveni časopisi važni za razvoj i za vidljivost domaće znanosti. Cilj ove knjige bio je okupiti razna stajališta i na taj način potaknuti rasprave i rješavanje problema, ne samo unutar uredništava nego i između uredništava, financijaša, informacijskih stručnjaka, ali i šire javnosti.

Kakvi su hrvatski znanstveni časopisi u usporedbi s časopisima u razvijenim, kao i u postsocijalističkim sredinama?

Mislim da zasad možemo biti vrlo zadovoljni. Ako gledamo zastupljenost hrvatskih časopisa u nekim uglednim citatnim bazama, tu dosta dobro stojimo, ali jasno da uvijek treba težiti boljim rezultatima. U knjizi (poglavlje M. Jokić i J. Lasić-Lazić) stoji podatak za 2012, kada je Hrvatska u području društvenih znanosti u bazi JCR imala više časopisa od Češke, Slovenije, Poljske, Bugarske… Drugi pak autori (A. Marušić i M. Marušić) navode kako je u razdoblju od 2001. do 2005. Hrvatska u znanstvenoj produkciji bila jača od Srbije i Crne Gore, ali slabija od Slovenije i Mađarske, ali je po broju indeksiranih časopisa na tisuću znanstvenika i po broju časopisa s obzirom na BDP bila uvjerljivo najjača. Što se tiče broja časopisa u otvorenom pristupu, tu uvjerljivo „vodimo“ u usporedbi s nekim zemljama slična društveno-povijesnog konteksta, pa čak i u usporedbi s nekim razvijenim zemljama.

Kako znanstveni časopisi mogu pridonijeti poticanju izvrsnosti? Kakva je uloga hrvatske znanstvene politike u tom pogledu?

Na ta pitanja odgovore nastoji dati Hrvatska deklaracija o otvorenome pristupu koja je objavljena kao dodatak knjizi, a donesena je 2012. na inicijativu prof. Mislava Grgića s Fakulteta elektrotehnike i računarstva. U deklaraciji, između ostalog, stoji da su znanstvene informacije nacionalno blago, da rezultati javno financiranih istraživanja moraju biti dostupni svima, da postupci vrednovanja ne smiju biti prepreka otvorenome pristupu te da je nužno izgraditi održivu nacionalnu infrastrukturu otvorenoga pristupa znanstvenim informacijama. Hrvatski znanstveni časopisi promiču hrvatsku znanost u svijetu, pogotovo oni koji objavljuju radove na engleskom jeziku. Oni pak koji objavljuju na hrvatskom razvijaju hrvatski jezik, stvaraju novu terminologiju. Iako je engleski jezik lingua franca moderne znanosti, važno je čuvati nacionalni identitet i razvijati hrvatski jezik u znanosti. Hrvatski su časopisi važan medij komuniciranja u hrvatskoj znanosti i znanstvenike bi trebalo poticati da s njima surađuju na sve načine, ne samo kao autori nego i kao recenzenti i članovi uredništava.